„Dan kada sam odlučio da ne budem tišina“ je zbirka koja se čita za jedno poslepodne, ali se o njoj razmišlja u nedogled. Kako su autoru usta postala preuska za ono što je mislio, odlučio je da propeva. Da se ne umiljava, već da secira. Da se ne dodvorava, već da opaža. Tako je tišina postala vrisak. Mazinjanin se u ovoj zbirci igra receptima, fiskalnim računima, članom jedan, članom dva, članom tri. Igra se sopstvenim shvatanjima i tuđim kravatama koje stežu. Proguta detinjstvo i ne stegne ga u grlu. Uđe u market i iznese božanstvo na popustu. Sem toga, daje mogućnost da se ponešto i dopiše ________. Da se štošta domašta _______ .
Stefan Tićmi, pisac
Poput Kamijevog Mersoa, čovek u poeziji Milana Mazinjanina živi u svetu apsurda, gde nastoji da pobegne besmislu podsmevajući se banalizovanoj svakodnevnici i (polu)odnosima među ljudima. Pokušavajući da u sebi zadrži svest o vrednosti suštinski ljudskog nasuprot opredmećenosti drugih, okreće se tišini, koja postaje skrovište od besmislenih dijaloga. Dok se većina utapa u sivilo življenja kao proste egzistencije, misleći subjekat Mazinjaninovih pesama bori se da se održi u svetu višeg smisla, što istovremeno donosi i zadovoljstvo i patnju zbog usamljenosti na izabranom putu. Upravo zbog takve borbe zanimljivi su svojevrsni pesnički eksperimenti, pesme koje preuzimaju formu spiska, zadatka na dopunjavanje i ugovora, što su manifestacije pokušaja da se životu dodeli dublje značenje. Pred čitaocem se otvara poezija promišljanja koja dozvoljava da se čitanjem (ćutanjem) između redova sklopi ugovor sa sobom samim o nepristajanju na ispraznost. Istovremno, pesnik nas vešto podseća na važnost nezgaslosti nade zarad osmišljavanja života.
Kosta Kosovac, pisac

